Advokat Kristijan Karan

Strana ulaganja u Srbiji - DEO II: Prava ulagača, zaštita ulaganja i transfer sredstava

Strana ulaganja u Srbiji - DEO II: Prava ulagača, zaštita ulaganja i transfer sredstava
Odluka o ulaganju podrazumeva više od izbora pravne forme, lokacije i načina finansiranja. Za ulagača su jednako važna pitanja koja dolaze nakon početka poslovanja: kakvu zaštitu uživa njegovo ulaganje, šta se događa ako država ograniči njegova prava, kako može da zaštiti svoje interese i pod kojim uslovima i na koji način ostvarena sredstva može da prenese u inostranstvo.
Polazište su čl. 4-9. Zakona o ulaganjima. Njihov praktični značaj razmotrićemo zajedno sa ustavnim garancijama, povezanim zakonima i međunarodnim ugovorima, uz razlikovanje onoga što propis izričito određuje od pravnog tumačenja i preporuka za postupanje.
1. Sloboda ulaganja i jednak položaj stranog ulagača
Zakon o ulaganjima priznaje slobodu ulaganja u skladu sa Ustavom i zakonom, a zaštitu jemči ulaganjima izvršenim u skladu sa zakonom. Zakonitost ulaganja zato predstavlja izričit uslov zakonske zaštite. To znači da, ako ulagač, na primer, gradi proizvodni pogon, sama činjenica da je uložio sredstva ne daje mu pravo da zaobiđe obavezu pribavljanja građevinske dozvole i prijave radova. Za primenu ove zakonske garancije zato je važno i kako je ulaganje izvršeno, odnosno da li su poštovani propisi koji uređuju konkretno ulaganje.
Strani ulagači, bilo da su fizička ili pravna lica, u pogledu svog ulaganja imaju jednak položaj i ista prava i obaveze kao domaći ulagači, osim kada Zakon o ulaganjima ili drugi zakon predviđa drugačije. To je pravilo nacionalnog tretmana, koje obuhvata i obaveze povezane sa ulaganjem.
Za poslovno planiranje posebno su važni zakonski izuzeci. Na primer, strano fizičko ili pravno lice koje obavlja delatnost u Srbiji može, pod uslovom uzajamnosti, steći svojinu na nepokretnostima koje su mu neophodne za obavljanje te delatnosti.
Kod poljoprivrednog zemljišta važi poseban režim: zakon načelno isključuje svojinu stranih fizičkih i pravnih lica, uz izuzetak predviđen u skladu sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju. Posebna mogućnost sticanja privatnog poljoprivrednog zemljišta uređena je za državljane država članica Evropske unije, pod zakonskim uslovima, i ne predstavlja opštu dozvolu svim stranim licima da kupuju takvo zemljište.
Praktična preporuka je da se pre pregovora o kupovini nepokretnosti provere njen pravni status, namena i identitet budućeg sticaoca. Nacionalni tretman treba posmatrati zajedno sa pravilima koja se odnose na konkretnu imovinu i način njenog sticanja.
2. Zaštita stečenih prava i promene propisa
Prema članu 5. Zakona o ulaganjima, ulagač uživa punu pravnu sigurnost i pravnu zaštitu u pogledu prava stečenih ulaganjem. Član 84. stav 3. Ustava Republike Srbije dodatno propisuje da se prava stečena ulaganjem kapitala na osnovu zakona ne mogu zakonom umanjiti.
Za primenu ovih garancija potrebno je precizno odrediti koje je pravo ulagač stekao, na kom pravnom osnovu i u kom obimu. Takođe je preporučljivo i čuvati dokumentaciju u vezi sa samim ulaganjem (ugovore, odluke, dozvole, dokaze o izvršenom ulaganju i dokumentaciju koja pokazuje sadržinu stečenog prava). Ovo govorimo iz razloga što smo u praksi imali slučajeve u kojima nam se obratio strani investitor sa konkretnim problemom i pitanjem, te da smo prvih nekoliko nedelja proveli u potrazi za pribavljanjem overenih prepisa rešenja, dozvola, ugovora itd.
Zaštitu stečenih prava, prema sistemskom tumačenju navedenih odredaba, ne treba izjednačavati sa opštom garancijom da se propisi koji utiču na poslovanje nikada neće promeniti. Ustav istovremeno dopušta zakonsko ograničenje načina korišćenja imovine i ograničenje preduzetništva radi zaštite zdravlja, životne sredine, prirodnih bogatstava i bezbednosti Republike Srbije. Ocena konkretne promene zato zahteva razmatranje i zaštite stečenog prava i ustavnih granica državnog uređivanja poslovanja.
Hipotetički primer:
Nemačka kompanija preko svog zavisnog društva u Srbiji uloži u izgradnju pogona za proizvodnju i površinsku obradu metalnih delova za automobilsku industriju. Pogon počne da radi uz potrebne dozvole i u skladu sa tada važećim propisima. Pretpostavimo da nekoliko godina kasnije novi propis uvede strože granične vrednosti emisija zagađujućih materija u vazduh, koje se, nakon određenog roka za usklađivanje, primenjuju i na postojeća postrojenja. Za nastavak proizvodnje pod novim uslovima društvo bi moralo da ugradi dodatnu opremu za prečišćavanje, što bi povećalo njegove troškove.
Sama činjenica da je pogon zakonito izgrađen pre ove promene ne bi bila dovoljna za zaključak da je trajno izuzet od novih zahteva. Takav zaključak proizlazi iz zajedničkog tumačenja zaštite stečenih prava iz člana 5. Zakona o ulaganjima i člana 84. stav 3. Ustava Republike Srbije sa članom 83. stav 2. Ustava, koji dopušta zakonsko ograničenje preduzetništva radi zaštite životne sredine.
Za procenu položaja ulagača zato bi trebalo ispitati koja su prava konkretno stečena, šta predviđaju izdate dozvole, kako novi propis uređuje postojeća postrojenja i koliki rok ostavlja za prilagođavanje. Posebno bi trebalo razmotriti da li novi zahtevi uređuju buduće uslove rada ili zadiru u konkretno stečeno pravo, kao i kakve posledice imaju po nastavak poslovanja. To je predmet pravne ocene konkretnog slučaja prema navedenim odredbama.
Strana ulaganja u Srbiji - DEO II: Prava ulagača, zaštita ulaganja i transfer sredstava
3. Zaštita od eksproprijacije i pravo na naknadu
Ustav garantuje mirno uživanje zakonito stečene svojine i drugih imovinskih prava. Njihovo oduzimanje ili ograničenje dopušteno je samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne.
Zakon o ulaganjima obuhvata neposrednu eksproprijaciju i posredne mere koje imaju za cilj efekat jednak eksproprijaciji. Izuzetno, svojina i druga stvarna prava ulagača na nepokretnostima mogu se oduzeti ili ograničiti u javnom interesu, pod uslovima zakona kojim se uređuje eksproprijacija, bez diskriminacije, u propisanom postupku i uz odgovarajuću naknadu bez odlaganja.
Kod posrednih mera potrebna je naročito pažljiva pravna analiza. Iz navedene zakonske formulacije ne proizlazi da svaka mera koja povećava troškove ili smanjuje profit predstavlja eksproprijaciju. Za takvu kvalifikaciju potrebno je ispitati sadržinu, cilj i posledice mere u odnosu na zaštićeno ulaganje.
Javni interes nije prepušten samo proceni korisnika budućeg projekta: Zakon o eksproprijaciji uređuje njegovo utvrđivanje zakonom ili odlukom Vlade, za zakonom predviđene potrebe.
Naknada ulagaču obuhvata eksproprisanu nepokretnost i umanjenje vrednosti poslovanja prouzrokovano oduzimanjem, a pri njenom određivanju uzima se u obzir vrednost imovine pre objavljivanja namere o eksproprijaciji. Za slučaj docnje zakon predviđa zakonsku zateznu kamatu, obračunatu od dana oduzimanja do isplate.
Zakon o eksproprijaciji istovremeno sadrži pravila o određivanju novčane naknade prema okolnostima u vreme zaključenja sporazuma, odnosno donošenja prvostepene odluke o naknadi, uz posebno pravilo kada je nepokretnost ranije predata korisniku eksproprijacije. Zbog toga u proceni treba posebno obrazložiti primenjeni pravni osnov, relevantni trenutak vrednovanja i uticaj oduzimanja na poslovanje.
Hipotetički primer:
Italijanska kompanija preko svog zavisnog društva u Srbiji uloži u izgradnju fabrike nameštaja od punog drveta namenjenog izvozu. Domaće društvo je vlasnik parcele na kojoj se nalaze proizvodna hala, skladište sirovina i prostor za utovar gotovih proizvoda. Pretpostavimo da se radi izgradnje javnog puta u postupku eksproprijacije oduzme deo parcele koji obuhvata natkriveni prostor za skladištenje drvne građe i površinu potrebnu za pristup i okretanje teretnih vozila. Proizvodna hala ostaje očuvana, ali društvo više ne može da organizuje skladištenje i otpremu na dotadašnji način. Zbog nedostatka prostora iznajmljuje dodatno skladište na drugoj lokaciji, uvodi prevoz sirovina između skladišta i fabrike i prilagođava raspored isporuka. Time nastaju dodatni troškovi, a otežana otprema ograničava količinu proizvoda koju fabrika može da isporuči kupcima.
U skladu sa članom 6. stav 3. Zakona o ulaganjima, pri određivanju naknade uzima se u obzir i umanjenje vrednosti poslovanja prouzrokovano oduzimanjem nepokretnosti. U ovom primeru procenu bi zato trebalo usmeriti na to da li, i u kojoj meri, gubitak skladišnog prostora i otežana otprema umanjuju vrednost poslovanja, uz jasno razdvajanje tih posledica od drugih uzroka eventualnog pada poslovnih rezultata.
Preporučljivo je blagovremeno pripremiti tehnički prikaz korišćenja parcele pre i posle oduzimanja, podatke o skladišnim i transportnim kapacitetima, dokumentaciju o dodatnim troškovima i stručnu procenu uticaja na vrednost poslovanja. Takva dokumentacija omogućava da se zahtev za naknadu obrazloži konkretnim posledicama oduzimanja.
Član 6. stav 5. Zakona o ulaganjima ulagaču priznaje pravo na pravni lek, hitno rešavanje postupka oduzimanja i procenu vrednosti predmeta oduzimanja od strane suda ili drugog nadležnog organa, u skladu sa zakonom. Prema članu 61. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, ako sporazum o naknadi ne bude postignut u celini u roku od dva meseca od pravnosnažnosti rešenja o eksproprijaciji, nadležni organ uprave dostavlja pravnosnažno rešenje sa svim spisima nadležnom sudu radi određivanja naknade. Ako organ uprave to ne učini, raniji sopstvenik i korisnik eksproprijacije mogu se neposredno obratiti sudu radi određivanja naknade, kako predviđa stav 2. istog člana.
4. Međunarodni ugovori kao dodatni osnov zaštite
Potvrđeni međunarodni ugovori deo su pravnog poretka Srbije i neposredno se primenjuju, a zakoni ne smeju biti u suprotnosti sa njima.
Kao primer može poslužiti Sporazum između Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Savezne Republike Nemačke o uzajamnoj zaštiti i podsticanju ulaganja, sa Protokolom, iz 1989. godine, koji se i dalje vodi kao ugovor na snazi između Srbije i Nemačke.
Ovaj sporazum sadrži sopstvene definicije ulaganja i ulagača, pa se njegova primena proverava prema tim definicijama. Predviđa pravičan tretman, zabranu proizvoljnih i diskriminatornih mera, nacionalni tretman i tretman najpovlašćenije nacije, uz ugovorene izuzetke. Uređuje i zaštitu od eksproprijacije i slobodan transfer sredstava povezanih sa ulaganjem.
Praktična preporuka je da se primenljivost konkretnog sporazuma proveri već prilikom strukturiranja ulaganja. Analiza treba da obuhvati identitet i sedište ulagača, njegovu vlasničku strukturu, predmet i zakonitost ulaganja, vremensko važenje ugovora i odredbe o rešavanju sporova. Posebnu pažnju treba posvetiti tome ko bi eventualno podnosio zahtev i na osnovu kog prava.
Strana ulaganja u Srbiji - DEO II: Prava ulagača, zaštita ulaganja i transfer sredstava
5. Kako ulagač može da ostvari zaštitu
Odgovarajući postupak zavisi od prirode povređenog prava i akta kojim je povreda učinjena. Za građanskopravne sporove relevantna su pravila parničnog postupka, dok se zakonitost konačnih upravnih akata, pod zakonskim uslovima, ispituje u upravnom sporu.
Ustavna žalba može biti dopuštena protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa i nosilaca javnih ovlašćenja kojima se povređuju ustavom zajemčena prava, ako su druga pravna sredstva iscrpljena ili nisu predviđena.
Za ugovorne odnose treba posebno razmotriti arbitražnu klauzulu. Kada je mesto arbitraže u Srbiji, Zakon o arbitraži zahteva arbitražni sporazum u pisanoj formi i dopušta arbitražu za imovinske sporove o pravima kojima stranke slobodno raspolažu, osim sporova za koje je propisana isključiva nadležnost suda.
Investiciona arbitraža protiv države zahteva zasebnu proveru nadležnosti. Član 9. st. 1. i 2. Sporazuma sa Nemačkom, na primer, predviđa pokušaj sporazumnog rešavanja spora, a zatim, ako spor ne bude rešen u roku od šest meseci od njegovog isticanja, mogućnost podnošenja spora na arbitražu prema Vašingtonskoj konvenciji, na zahtev ulagača.
Za nadležnost Međunarodnog centra za rešavanje investicionih sporova - ICSID - potrebno je ispuniti i uslove Konvencije, uključujući pravni spor koji neposredno proizlazi iz ulaganja, odgovarajući status stranaka i njihovu pisanu saglasnost. Samo članstvo države u Konvenciji nije dovoljno.
Hipotetički primer:
Nemačko društvo koje proizvodi industrijsku opremu proda i isporuči mašinu za pakovanje jednom privatnom prehrambenom preduzeću iz Srbije. Kupac preuzme mašinu i započne njeno korišćenje, ali nakon plaćenog avansa ne izmiri preostali deo kupoprodajne cene, uprkos isteku ugovorenog roka i ponovljenim opomenama. Ugovor je zaključen između ova dva privatna društva, a spor se odnosi isključivo na neplaćenu cenu.
Takvo neplaćanje samo po sebi ne daje osnov za ICSID arbitražu protiv Srbije. Član 25. stav 1. Vašingtonske konvencije zahteva, između ostalog, pravni spor koji neposredno proizlazi iz ulaganja, odgovarajući status stranaka i njihovu pisanu saglasnost za arbitražu, dok član 9. Sporazuma sa Nemačkom uređuje sporove između ulagača jedne države ugovornice i druge države ugovornice. Spor sa privatnim kupcem zato se ne pretvara u investicioni spor protiv države samo zbog nemačkog porekla prodavca. Za naplatu potraživanja trebalo bi proveriti ugovorne odredbe o rešavanju sporova i mogućnosti postupanja protiv kupca.
Odvojeno od investicione arbitraže, pravo na mirno uživanje imovine štiti i Evropska konvencija o ljudskim pravima. Predstavka Evropskom sudu za ljudska prava zahteva ispunjenje uslova dopuštenosti, uključujući status žrtve, iscrpljivanje raspoloživih delotvornih domaćih pravnih sredstava i rok od četiri meseca od konačne odluke.
Preporučljivo je pravnu strategiju utvrditi pre pokretanja postupaka. Odnos različitih puteva zaštite može imati procesne posledice: član 26. Vašingtonske konvencije uređuje dejstvo saglasnosti za arbitražu na druga pravna sredstva, dok član 35. stav 2. tačka b) Evropske konvencije o ljudskim pravima sadrži ograničenje za predstavke koje su suštinski iste kao stvar već podneta drugom međunarodnom postupku ispitivanja ili rešavanja.
6. Kupovina deviza i plaćanja prema inostranstvu
Saglasno članu 8. Zakona o ulaganjima, ulagač može da kupi devize na deviznom tržištu Srbije radi plaćanja prema inostranstvu koja su dozvoljena propisima o deviznom poslovanju. Pravo na kupovinu deviza vezano je, dakle, za dopuštenost konkretnog plaćanja.
Zakon o deviznom poslovanju razlikuje tekuće i kapitalne poslove. Plaćanja po tekućim poslovima između rezidenata i nerezidenata načelno su slobodna, dok se plaćanja po kapitalnim poslovima obavljaju slobodno osim kada zakon propisuje drugačije. Za direktne investicije nerezidenata u Srbiji zakon posebno predviđa slobodu plaćanja i prenosa u skladu sa propisima o stranim ulaganjima.
Pri tome treba razlikovati strano vlasništvo od devizne rezidentnosti. Društvo registrovano u Srbiji, sa sedištem u Srbiji, jeste rezident prema Zakonu o deviznom poslovanju i kada je njegov jedini član strano lice. Status tog društva i status njegovog člana ocenjuju se zasebno.
Praktična preporuka je da se pre planiranog transfera odrede isplatilac, primalac, pravni osnov, valuta i račun sa kojeg se sredstva prenose. Time se olakšava provera poreskog tretmana i dokumentacije potrebne za izvršenje plaćanja.
Strana ulaganja u Srbiji - DEO II: Prava ulagača, zaštita ulaganja i transfer sredstava
7. Koja sredstva strani ulagač može da prenese
Strano fizičko ili pravno lice ima pravo da, u skladu sa zakonom i nakon plaćanja svih poreskih i drugih obaveza po osnovu javnih prihoda, slobodno transferiše sredstva povezana sa ulaganjem.
Zakon izričito navodi:
- prihode, uključujući dividende, naknade za korišćenje prava intelektualne svojine i kamate;
- imovinu koja ulagaču pripadne nakon gašenja društva ili prestanka ugovora o ulaganju;
- sredstva od prodaje udela ili akcija;
- sredstva po osnovu smanjenja osnovnog kapitala;
- iznose od dopunskih uplata;
- naknadu za eksproprijaciju ili drugu meru sa sličnim dejstvom.
Nabrajanje je otvoreno, a novčana sredstva mogu se preneti u valuti kojom se može trgovati na domaćem deviznom tržištu.
Privredno društvo je posebno pravno lice, a isplate članovima društva sa ograničenom odgovornošću podležu osnivačkom aktu i zakonskim ograničenjima plaćanja. Zato se iz samog vlasništva nad udelom ne može izvesti pravo člana da slobodno povlači novac sa računa društva.
Hipotetički primer:
Austrijski državljanin je jedini član društva sa ograničenom odgovornošću u Srbiji koje razvija softver za inostrane klijente. Na računu društva nalazi se 100.000 evra. Videvši stanje računa, strani član zatraži da mu se celokupan iznos isplati kao dobit i prenese na njegov račun u Austriji. Pregledom dokumentacije utvrdi se da 60.000 evra potiče od avansa za projekat koji društvo tek treba da realizuje, dok preostalih 40.000 evra predstavlja naplaćene račune za ranije pružene usluge. Društvo pritom mora da finansira rad zaposlenih i druge troškove realizacije novog projekta. Pretpostavimo da prema usvojenim godišnjim finansijskim izveštajima dobit posle oporezivanja iznosi 25.000 evra u protivvrednosti, da postoje nepokriveni gubici iz ranijih godina od 10.000 evra i da nema druge neraspoređene dobiti ni rezervi.
Stanje računa zato nije dovoljno za određivanje iznosa koji se može raspodeliti kao dobit. Prema obračunu iz člana 275. stav 2. Zakona o privrednim društvima, koji se na društvo sa ograničenom odgovornošću primenjuje na osnovu člana 184. istog zakona, u ovom primeru bi nakon umanjenja dobiti za nepokrivene gubitke ostalo 15.000 evra. I za isplatu tog iznosa mora se proveriti ograničenje zaštite neto imovine iz člana 275. stav 1, kao i usklađenost sa osnivačkim aktom i ostalim pravilima o plaćanjima članovima iz člana 182. Zakona o privrednim društvima.
Potrebna je i odluka o raspodeli dobiti, o kojoj saglasno članu 200. stav 1. tačka 6) Zakona o privrednim društvima odlučuje skupština. U ovom primeru tu funkciju vrši jedini član društva, u skladu sa članom 198. stav 4. istog zakona. Činjenica da sam donosi odluku ne oslobađa ga poštovanja navedenih ograničenja isplate.
Strana ulaganja u Srbiji - DEO II: Prava ulagača, zaštita ulaganja i transfer sredstava
8. Uslovi za isplatu: odluke društva, porezi i dokumentacija
Isplata dobiti i druga plaćanja članovima društva
Kod društva sa ograničenom odgovornošću skupština odlučuje o raspodeli dobiti, a na isplatu se shodno primenjuju pravila o dividendi i međudividendi.
Ograničenja obuhvataju zaštitu neto imovine, osnovnog kapitala i obaveznih rezervi, kao i ograničenje ukupnog iznosa raspoloživog za isplatu, uz uzimanje u obzir nepokrivenih gubitaka. Nedopuštena isplata može dovesti do obaveze njenog vraćanja i odgovornosti lica koja su je odobrila ili joj doprinela, pod zakonskim uslovima.
Povraćaj dodatnih uplata članovima društva ima posebne uslove, među kojima je i da sredstva nisu neophodna za pokriće gubitaka ili namirenje poverilaca. Kod likvidacije se članovima raspodeljuje imovina koja preostane nakon izmirenja svih obaveza društva, na osnovu odluke o raspodeli likvidacionog ostatka.
Preporučljivo je zato već pri finansiranju društva jasno odrediti da li se sredstva unose u osnovni kapital, daju kao dodatna uplata ili obezbeđuju zajmom. Ta odluka treba da bude usklađena sa očekivanim načinom i vremenom povraćaja sredstava.
Poreski tretman dividende
Za dividendu koju rezidentno pravno lice isplaćuje nerezidentnom pravnom licu osnovno pravilo je porez po odbitku od 20%, osim ako ugovor o izbegavanju dvostrukog oporezivanja uređuje drugačije.
Primena ugovora zahteva dokaz o rezidentnosti primaoca i da primalac bude stvarni vlasnik prihoda. Ako isplatilac u trenutku isplate nema odgovarajuću potvrdu o rezidentnosti, primenjuje domaći zakon.
Hipotetički primer:
Strana kompanija, koja je nerezidentno pravno lice, jedini je član društva sa ograničenom odgovornošću u Srbiji koje proizvodi ambalažu za prehrambenu industriju. Domaće društvo ima dobit raspoloživu za raspodelu i donese odluku da stranom članu isplati bruto dividendu od 100.000 evra. Reč je o raspodeli dobiti nakon oporezivanja poslovnog rezultata domaćeg društva. Pretpostavimo da su ispunjeni uslovi za raspodelu i da se na ovu isplatu primenjuje stopa poreza po odbitku od 20%, bez mogućnosti korišćenja povoljnijeg ugovornog tretmana ili drugog oslobođenja.
Primenom člana 40. stav 1. tačka 1) Zakona o porezu na dobit pravnih lica, na odobrenu bruto dividendu obračunava se porez od 20.000 evra u protivvrednosti, dok za transfer stranom članu ostaje 80.000 evra, pre eventualnih bankarskih troškova. Saglasno članu 71. st 1. i 2. istog zakona, domaće društvo kao isplatilac obračunava porez, obustavlja ga od bruto prihoda primaoca i uplaćuje na propisani račun javnih prihoda. Tako se od odobrenih 100.000 evra jedan deo izdvaja za porez, a preostali deo isplaćuje stranom članu.
Ova razlika je važna već prilikom planiranja raspodele: ako strana kompanija očekuje da primi neto 100.000 evra, pri istoj stopi od 20% bruto dividenda bi računski morala da iznosi 125.000 evra, od čega bi 25.000 evra predstavljalo porez. Takva isplata zahtevala bi da i za taj veći bruto iznos postoje raspoloživa dobit i odgovarajuća odluka, uz poštovanje ograničenja plaćanja iz čl. 182–184. i 275. Zakona o privrednim društvima i nadležnosti skupštine iz člana 200. stav 1. tačka 6) istog zakona.
Za fizička lica primenjuje se drugi poreski režim: dividende pripadaju prihodima od kapitala, za koje je domaća zakonska stopa 15%. (Član 61. stav 1. tačka 2) i član 64. Zakona o porezu na dohodak građana.) Poreska rezidentnost fizičkog lica utvrđuje se prema zakonskim kriterijumima, pa strano državljanstvo samo po sebi ne određuje status nerezidenta.
Prodaja udela i kapitalni dobitak
Prodajna cena udela i kapitalni dobitak nisu isti iznos. Prema Zakonu o porezu na dobit pravnih lica, kapitalni dobitak predstavlja razliku između prodajne i nabavne cene utvrđenih prema zakonskim pravilima.
Zbog toga je za planiranje izlaska iz ulaganja preporučljivo blagovremeno prikupiti dokumentaciju o sticanju udela i plaćenoj nabavnoj ceni. Procenu neto iznosa koji ulagaču ostaje nakon prodaje treba pripremiti pre ugovaranja rokova plaćanja i transfera.
Povraćaj zajma i bankarska dokumentacija
Kod zajma koji strani član daje domaćem društvu potrebno je proveriti posebna pravila za kreditne poslove sa inostranstvom i izveštavanje Narodne banke Srbije. Zakon uređuje ove poslove i ovlašćuje Narodnu banku Srbije da propiše način, rokove i obrasce izveštavanja.
Posebna pravila važe i za prenos sa određenih računa: nerezident koji posluje preko nerezidentnog računa i rezidentni ogranak stranog pravnog lica prenose sredstva sa tih računa u inostranstvo nakon izmirenja poreskih obaveza iz tog posla, uz potvrdu nadležnog poreskog organa. Zakon predviđa i izuzetke. Ovu obavezu zato treba proveriti prema vrsti računa i konkretnom transferu.
Banke imaju i obaveze poznavanja i praćenja stranke, uključujući proveru identiteta, stvarnog vlasnika i svrhe poslovnog odnosa, kao i pribavljanje podataka o poreklu imovine u obimu propisanom prema riziku.
Praktična preporuka je da se pre prve ili neuobičajene isplate sa bankom proveri potrebna dokumentacija. Korisno je unapred pripremiti odluku društva ili ugovor koji predstavlja osnov plaćanja, obračun iznosa, poresku dokumentaciju i podatke o primaocu.
Strana ulaganja u Srbiji - DEO II: Prava ulagača, zaštita ulaganja i transfer sredstava
9. Zaštitu ulaganja i izlazak iz njega treba planirati zajedno
Za ulagača je korisno da od početka vodi jedinstvenu evidenciju o tome ko je izvršio ulaganje, koja prava su stečena, kako je društvo finansirano i na koji način se očekuje povraćaj uloženih sredstava.
Preporuka je da se pravna analiza periodično ažurira, naročito pri promeni vlasničke strukture, dodatnom finansiranju, značajnoj promeni propisa, nastanku spora ili pripremi prodaje ulaganja. Dokumentacija pripremljena tokom redovnog poslovanja može znatno olakšati kasniju procenu položaja ulagača i izbor narednih koraka.
Zaključak
Za poslovno planiranje korisno je prava ulagača, zaštitu ulaganja i transfer sredstava posmatrati zajedno. Preporučujemo da se već prilikom pripreme projekta razjasni koja prava ulagač namerava da stekne, kako će ih dokumentovati i zaštititi, kao i na koji način planira ostvarivanje prihoda i eventualni izlazak iz ulaganja.
Ova pitanja treba ponovo razmotriti pri promeni vlasničke strukture, dodatnom finansiranju, isplati dobiti ili pripremi prodaje ulaganja. Posebno je korisno da pravna, poreska i računovodstvena analiza budu usklađene, kako bi poslovne odluke počivale na jasnoj predstavi o potrebnim postupcima, dokumentaciji, rokovima i iznosima kojima će ulagač moći da raspolaže. Cilj takve pripreme jeste da se moguća ograničenja i otvorena pitanja prepoznaju pre donošenja odluke i preuzimanja novih obaveza.

Autor: Kristijan Karan, advokat u Novom Sadu

Objavljeno: 19. novembar 2026.